U moru komentara o Siriji koja se mahom dijele na one koji se ili groze bilo kakve vojne intervencije ili pak zagovaraju brzo rušenje Asadovog režima bez ikakvog razmišljanja o posljedicama nije lako pronaći trezveni glas. Michael White iz Guardiana nije stoga odbijanje britanskog parlamenta, kao većina protivnika intervenciji, tumačio trijumfalistički, već je upozorio i da pasivnost ima svoju cijenu te da svjetski vođe prosto moraju odabrati manje od dva zla.
Tvrdi da je jako dobro da se u doba premoćnih vlada i odveć popustljivih zakona u parlamentu podsjetilo na nespretno vođenu prijašnju vojnu operacije Britanije u Iraku. No raspoloženje glasača, zasad mahom nesklonih intervenciji, brzo se mijenja i uvijek nađu nekoga za okriviti. Podsjetio je tako da su politike smirivanja Njemačke pred Drugi svjetski rat bile izrazito popularne među glasačima u Britaniji da bi ubrzo okrivili tu istu politiku za neuspjeh.
Situacija u Siriji će se rasplesti veoma brzo, na ovaj ili način, no ne valja smetnuti s uma i da izostanak intervencije ima svoju visoku cijenu što pokazuju, među ostalim, situacije u Kongu i Sjevernoj Koreji. Zatim, i sama izvedba intervencije prema američkom scenariju ostavlja puno mjesta dvojbi. Dovoljno je letimično pogledati u vojnu istoriju i zaključiti da su bombardovanja iz zraka tek rijetko, ako ikada, doveli do konačnog razrješenja situacije.
Strah od nepredvidivih posljedica rata svakako je zdraviji fenomen od predvidljivog rusko i kineskog suprotstavljanja SAD-u te potom citira svog prijatelja Arapina koji smatra da bi situacija u Siriji mogla dovesti do novog, svjetskog sukoba, nalik onom koji je započeo u Sarajevu 1914.
Stoga, trenutna situacija u kojoj se preslažu odnosi na međunarodnoj zahtijeva prije svega izrazit oprez. Prva vojna sila svijeta, SAD je u posljednjih desetak godina pokazala više slabosti no snage i odvažnosti (polagano povlačenje trupa iz Iraka i Avganistana). Britanska vlada očito bi htjela slijediti matricu iz vremena Tonya Blaira prema kojoj SAD štiti Britaniju, no parlament se usprotivio. Nadalje, Rusija, uprkos snažnom rogoborenju, ne raspolaže razmjernom moći. Iran je i dalje nestabilan, Egipat pod vojnom vlašću, a Tursku vodi 'mesijanski' premijer.
Kada se dakle uzme u obzir globalni kontekst, poređenje aktuelne politike na Levantu i tempirane bombe s Balkanskog poluotoka iz 1914. ne čini se toliko nemogućom. U tom vremenu uspona novih i pada starih moći, u kombinaciji strateškog nadmetanja, visoke politike i niskih kalkulacija svi su pogriješili, a milioni su izginuli.
Izvor: Guardian
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.